MINISTARSTVO REGIONALNOG RAZVOJA I FONDOVA EU
n/p Ministru

n/z Predsjedniku RH, Predsjedniku Vlade RH, Predsjedniku Sabora RH i dr.

PREDMET: Obnavljanje obiteljske kuće izvan područja posebne državne skrbi hrvatskog državljanina koji je 1991. godine napustio granice Hrvatske.

Kratak uvod protestnog pisma:

Prema podatcima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990.–1999. godine iznosila je 236.431.568.000 kuna.Prema drugim podatcima, uništeno je 180.000 domova, 25 % hrvatskog gospodarstva te prouzročeno 27 milijarda dolara materijalne štete. Broj prognanika i izbjeglica u samoj Hrvatskoj smanjio se od 550 tisuća krajem 1991. na 386.264 u 1995. Istodobno je broj izbjeglica u inozemstvu smanjen od 150 na 57 tisuća. Počevši od 1995. godine počinje masovan povratak prognanika i izbjeglica.

Tragičnost hrvatskoga obrambeno-oslobodilačkog rata jest u tome što to napadač nije imao namjeru samo fizički osvojiti ozemlje. Bît je bila i u potpunom uništenju identiteta Hrvatske i Hrvata - čovjeka, kulture i povijesti. O tome najbolje svjedoči granatiranje šibenske katedrale i zadarske prvostolnice, Vukovara, Nove Gradiške koja danas nije područje posebne državne skrbi.

Zapadnoslavonsko i podravsko bojište:Obuhvaćalo je područje općina Novska, Nova Gradiška,Pakrac, Grubišno Polje i Daruvar te djelomice i općina Virovitica, Slatina, Orahovica i Požega. Prvi oružani sukob bio je napad na policijsku postaju u Pakracu u ožujku 1991. U iduća četiri mjeseca sve su češća bila miniranja, pucnjave i nemiri, a JNA je sve aktivnije nastupala na srpskoj strani. U kolovozu 1991. otvorena je prava bojišnica, gdje se ZNG suprotstavljao Banjolučkomu korpusu JNA i mjesnim pobunjenicima. U početku rujna bili su okupirani Okučani pa je bio prekinut promet autocestom Zagreb-Lipovac. U Četekovcu,Balincima, Čojlugu i u Voćinu iHumu kod Slatine srpske su snage počinile ratne zločine nad civilnim stanovništvom. U Kusonjama su srpski odmetnici masakrirali zarobljene pripadnike hrv. vojske i policije. Srpske snage nadzirale su tada Psunj, Papuk i dio Bilogore pa je postojala opasnost presijecanja hrvatskih teritorija od Save do Drave,što bi vjerojatno dovelo do pada cijele Slavonije. U protuudaru HV-a do prve polovice studenoga oslobođena je grubišnopoljska općina, a u prosincu i Bilogora. Papuk i najveći dio Psunja. Oslobodilački nalet zaustavljen je potpisivanjem primirja 2. siječnja 1992.

Činjenice: S toga, želim Vam kao građanin, a posebno kao Hrvatski branitelja dragovoljac Domovinskog rata kazati nekoliko riječi vezano za obnovu kuća na području grada Nove Gradiške od strane Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU-a osobama koje su 1991. godine preko noći napustile svoje obiteljske kuće i otišle za Srbiju, BiH, Njemačku, Austriju i tada su pokazali kako su bili lojalni građani Hrvatske. Ne samo to, bili su i vojni obveznici čime su povrijedili i Ustav RH. Gospodo takvi danas imaju veće privilegije nego mi koji smo ostali braniti svoju državu od neprijatelja. Za mene su svi oni koji su u vrijeme Domovinskog rata napustili granice Hrvatske dezerteri, bez obzira na nacionalnu pripadnost.

Pitate se zašto ja sve ovo Vama pišem, pa zato što me moje srce boli kada sam čuo, vidio i utvrdio da je visokopozicionirani (direktor modne konfekcije „Zlata“) Antonije Smočilac (18. 12. 1948.) s prebivalištem u Novoj Gradiški, ul. Marijana Lanosovića bb, trenutačno boravi u Srbiji – Beogradu, a prije nekoliko dana počeo obnavljati svoju obiteljsku kuću na navedenoj adresi putem obnove sukladno Zakonu o obnovi. Njegova majka se prije nekoliko godina vratila iz Srbije u mjesto Gređane općina Okučani u svoju obnovljenu kuću, kada povremeno dođe u Hrvatsku posjećuje je njezin sin Smočilac. Kuća gosp. Smočilca je početkom Domovinskog rata napuštena od strane istog i njegove obitelji preko noći. Zašto? Zato što je isti gosp. sudjelovao u četničkoj organizaciji pobunjenih Srba u mjestu Okučani, a viđen je od određenih osoba koje su u to vrijeme bile u bliskim odnosima sa istim (a posebno radne kolege ), a danas žive u Hrvatskoj.

Cijelo vrijeme od 1991. pa sve do nekoliko dana je vodio upravni spor s državom u svezi obnove kuće. Godine 2004. dobio je odbijenicu ali se na istu žalio. Na sve navedene činjenice u svome upravnom sporu je uspio s odvjetnikom iz Nove Gradiške koji mu je bio i zakonski zastupnik i danas mu se kuća obnavlja od strane države tj. poreznih obveznika. Igrom slučaja ta se kuća nalazi u blizni gdje ja privremeno stanujem sa svojom obitelji kao podstanar. Kuća o kojoj govorim nije bila useljiva jer je znatno oštećena granatiranjem od strane srbočetnika iz Boka Jankovca (BiH ). Dezerterima se sve omogućava, a nama hrvatskim braniteljima uzima, pa gdje je tu dostojanstvo, zaštita, čast i ugled braniteljima.

Kao što sam kazao na početku ovoga protestnog pisma da me boli moje srce kada sam vidio da se obnavlja kuća jednog dezertera, pobunjenika i za mene neprijatelja, novcem sviju nas koji smo ostali živjeti u Hrvatskoj, a takvih ima gospodo puno u Hrvatskoj, koji su iskoristili rupu u Zakonu ili su im na neki drugi način podsrednici u toj namjeri pomogli, a mi hrvatski branitelji, domoljubi živimo kao podstanari, živimo u trošnim kućama, barakama pa i na vedrom nebu, a država obnavlja kuće takvima koji se ne će nikada vratiti i živjeti u Hrvatskoj, jer im je jedini i osnovni cilj, kada se kuća obnovi da ju uspije prodati i nama svima se smijati u lice i kazati kako smo mi Hrvati najivci. Takvi nam ne trebaju i nikada se ne vratili u Hrvatsku. Unatoč iznesenome zanima me kakav će ishod moga zahtjev za stambeno zbrinjavanje dodjele građevinskog materijala izvan područja posebne državne u konačnici biti riješen.

Ovim prosvijednim pismom želim Vama koji vodite resorne ministarstve apelirati da se preispitaju svi oni građani koji su do sada nelegalno došli do obnove svojih obiteljskih kuća jer su na neki način bili: agresor, posrednik, pomagač agresoru JNA, a što je najbitnije svima onima koji su dobili građevinski materijal za obnovu kuće na području ili izvan područja posebne državne skrbi, a kao vojni obveznici su napustili granice Hrvatske početkom Domovinskoga rata da im se te kuće oduzmu i dodjele u socijalne svrhe (na raspolaganju državi).

Zvonko Čulina, hrvatski branitelj dragovoljac Domovinskoga rata,

Nova Gradiška

Uskoro iz tiska izlazi roman o francuskom dragovoljcu ubijenom na Ovčari "Jean ili miris smrti"

Udruga dr. Ante Starčević - Tovarnik nakladnik je još jednoga djela vezanog uz tematiku Domovinskoga rata. Nakon romana Burik (2009.) hrvatska književnica Nevenka Nekić objavljuje novi roman Jean ili miris smrti (2012.) i posvećuje ga francuskom dragovoljcu u Domovinskom ratu koji je izgubio život braneći Vukovar. Ubijen je na Ovčari, ali mu se za grob ne zna.

Roman se bazira na povijesnim činjenicama, no on je intimna pripovijest o sudbini jednoga čovjeka u ratnom vrtlogu njemu daleke i nepoznate zemlje.

Autorica ulazi u dubinu ne samo povijesnih zbivanja na istoku Hrvatske, nego dotiče i odnos političkih elita u Europi i svijetu u tom, po Hrvatsku kobnom vremenu. Taj realistički dio

romana bazira na dokumentima sa suđenja u Beogradu i Vukovaru, o kojima javnost gotovo ništa ne zna, kao i na materijalu iz francuskog lokalnog lista grada Vesoula, odakle potječe glavni junak Jean-Michel, filmskim zapisima stranih novinara, kao i majčinim pismima. Time se daje snažno i neporecivo uporište za povijesnu potku koja je ipak samo temelj za poetsku priču o mladiću koji se našao pred neslućenim zlom koje nema potpunoga objašnjenja. Taj sukob završava tragedijom jer, kaže u proslovu autorica:"...Postoji zlo čiji su korijeni u paklu; njime u većoj ili manjoj mjeri upravlja sam Nečastivi". (Ferdinand Takač, SJ)

Roman je tako književno oblikovan u nekoliko različitih pisama i razina, a jedno je i imaginarni dnevnik Jeana-Michela, kojega je on stvarno vodio tijekom rata, ali je uništen na Ovčari. Tu se, kao i u oblikovanju glavnoga lika, mašta autorice uzdiže čas do onoga "sveznajućega" pisca, a čas iznosi intimne doživljaje i dramu vlastite obitelji koja je stradala u Vukovaru. Tako roman ima i značajke autobiografskoga rukopisa.

Roman obiluje i mnogim metafizičkim punktacijama oblikovanim artističkim i lirskim cezurama, simboličnim sukobom harmonije i sna nasuprot kaosa i zla, on ima i dimenzije apokrifnoga ikoničkog krika u pustinji svijeta, i ne posve na kraju, on sadrži duboku sakralnu kršćansku misao.

Nakladnik Antun Ivanković, predsjednik Udruge dr. Ante Starčević-Tovarnik, izložio se brojnim naporima kod realizacije romana, događaja vezanih uz dolazak obitelji Jeana-Michela u Vukovar 2011. godine, te vraćanje francuskoga dragovoljca u Registar branitelja, kao i dodjeli priznanja majci Lyliane. Ovo je jedan od rijetkih literarnih tekstova na temu Ovčare, a jedini roman do sada objavljen.

U tri vrlo karakteristične fotografije samoga Jeana-Michela koje su u knjizi, sažima se sva mladenačka ljepota i hrabrost, kao i slutnja skore smrti. Stoga autorica posvećuje roman njegovoj duši, duši Jeana-Michela Nicoliera.

Za Udrugu dr. Ante Starčević – Tovarnik

Antun Ivanković, predsjednik

Nevenka Nekić, književnica

Sada već tradicionalno na Uskršnji ponedjeljak UBMC, uz potporu UBMC Karlovac, odaje počast paljenjem svijeća i polaganjem vijenca u spomen na prvu žrtvu u Domovinskom ratu, Josipu Joviću.
Prohladno jutro, sramežljivo obasjano zubatim suncem, dok se uz cestu naziru nakupine snijega koji je zabijelio goranske predjele Gorskog Kotara, 10-ak članova UBMC-a, zajahalo je svoje metalne ljubimce te se prisjetilo pogibije hrvatskog redarstvenika na Krvavi Uskrs.

Više slika na:

http://www.ubmc.hr/ubmc-forum/index.php?topic=240.msg484#new